Nadnaslov: Istina i pravda/ pogled iz Washingtona

Naslov:        Mesićeva izdaja

                        Piše: Jeffrey Kuhner

             Hrvatski predsjednik Stipe Mesić je ponovno izdao temeljne hrvatske nacionalne interese. G. Mesić rekao je američkom republikanskom senatoru iz Ohija Georgeu Voinovichu tijekom njegove nedavne posjete Hrvatskoj  da se Zagreb i dalje protivi washingtonskom zahtjevu da  američki vojnici budu izuzeti od mogućih optužba pred Međunarodnim kaznenim sudom.

            “Hrvatska javnost ne može  prihvatiti izuzeće građana druge države od tužba pred međunarodnim sudom, dok se istodobno od Hrvatske traži izručenje njenih građana“, optuženih pred Haaškim sudom, rekao je Mesić Voinovichu.

            Washington se opravdano protivi Međunarodnom kaznenom sudu, koji hoće izložiti američke časnike politički motiviranim optužnicama. Taj sud je sredstvo kojim protuamerička ljevica pokušava prozirnim optužbama progoniti američke vojne dužnosnike. Cilj ovih globalista je uporaba međunarodnih sudskih ustanova kao sredstva ometanja američke vanjske politike.

            Dobar primjer toga je odluka jednog belgijskog suda iz 2002. godine o podizanju optužnice protiv američkog generala Tommyja Franksa zbog „zapovjedne odgovornosti“ za navodne ratne zločine koalicijskih snaga u Iraku. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld zaprijetio je belgijskoj vladi da će premjestiti NATO-ov stožer iz Bruxellesa ako ona ne promijeni taj svoj samoproglašeni zakon o “univerzalnoj jurisdikciji“. Belgijanci su konačno pristali tek nakon snažnog pritiska SAD-a.

            Upravo stoga Bushova vlada ustrajava na tome da sve države na svijetu, pa tako i Hrvatska, potpišu sporazum o Članku 98. koji bi štitio američke vojnike od izručenja međunarodnom sudu. Washington je do sada osigurao pristanak oko 100 država.

            Javna je tajna u Washingtonu da je hrvatsko odbijanje potpisivanja Članka 98. glavna prepreka njenom ulasku u NATO.  Uskraćivanjem potpore SAD-u o tako važnom pitanju hrvatska vlada je utjecala na nesklonost viših dužnosnika Bushove vlade.

            Vrh hrvatske diplomacije ne shvaća da su teroristički napadi na Svjetski trgovinski centar iz temelja promijenili američki odnos prema svijetu. Washington više ne pristaje uz realističku politiku razdoblja nakon hladnog rata, koja se uočljivo iskazala tijekom devedesetih godina odbijanjem potpore raspadu Jugoslavije ili pak zaustavljanju srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Bushova vlada danas provodi idealističku vanjsku politiku. Njen je cilj pobjeda u ratu protiv islamskog ekstremizma širenjem demokracije i liberalnih zasada, ne samo na Bliskom istoku, već i u cijelom svijetu. Washington traži pouzdane saveznike, bilo to u Aziji, Africi, Latinskoj Americi ili na Balkanu.

            Hrvatska danas ima jedinstvenu priliku postati ključnim strateškim suradnikom SAD-a. Ona može postati Izraelom jugoistočne Europe, glavnim demokratskim američkim saveznikom u ovom nemirnom dijelu svijeta. Zagreb može biti preprekom srpskom ekspanzionizmu i sve jačem  islamu u Bosni i Hercegovini.

            Prvi put u nizu stoljeća regionalne geopolitičke sile na hrvatskoj su strani. Srbija je trajno ogrezla u korupciji, gospodarskom rasulu i nerješivom  kosovskom problemu. Makedonija i Albanija unutrašnjopolitički su nestabilne. Bosna i Hercegovina je i dalje etnička i vjerska bačva baruta. Slovenija i Crna Gora su premalene za bilo kakav značajniji upliv u ovoj regiji. I stoga bi zagrebačkoj političkoj eliti bilo pametno iskoristiti priliku dok je još ima. Srbija, naime, ne će zauvijek biti slaba. Što dulje Hrvatska oklijeva, to će se vjerojatnije i neumitnije  zapadne sile ubuduće okretati Beogradu kao središtu u stvarima regionalne sigurnosti – baš kao i tijekom većeg dijela 20. stoljeća.

            I konačno, ulazak u NATO trebao bi biti okosnicom hrvatske geopolitičke strategije. Formalni vojni savez sa Zapadom, posebno sa SAD-om, ne bi samo jamčio Hrvatskoj sigurnost od budućih napada svojih susjeda. On bi pretvorio Hrvatsku u američkog i europskog vojnog i strateškog saveznika, što bi joj omogućilo položaj vodeće snage demokracije i stabilnosti u ovoj regiji. Hrvatska bi konačno postala ono čemu je težila još od stjecanja nezavisnosti 1991. godine: punopravan i uvažen pripadnik europske zajednice naroda.

            Pitanje je stoga: ako je riječ o tolikom ulogu za narod i zemlju, zašto g. Mesić tako odlučno odbija potpisati Članak 98. ? Ta odluka trajno priječi hrvatski put u NATO.

            Možda je razlog u tome što se on više želi svidjeti svojim internacionalističkim prijateljima u Bruxellesu, Parizu, Berlinu i Haagu,  nego osigurati hrvatske dugoročne nacionalne probitke. On se u brojnim prilikama iskazao kao zadrti antiamerički i antihrvatski ljevičar, čija je vanjska politika neodgovorna i kratkovidna. Ali na kraju Hrvatska  će  platiti – kao što plaća i danas – njegov intelektualni i moralni brodolom.