Novoobnovljene laži o Stepincu plod su srpske propagande u Americi

STEPINAC – SVETAC KOJI JE STRADAO I UMRO ZA SVOJ NAROD I VJERU!

Glavni Stepincev 'grijeh' nije bila navodna suradnja s Pavelicem, nego

to što je bio oporba diktatoru Titu!

Piše: Jeffrey T. Kuhner

Njegova je velicina u tomu što je, bolje nego itko u poratnoj

Jugoslaviji, prozreo svu zlocu Titova komunistickog carstva. Stepinac

je hrabro istupao protiv svih komunistickih zlocina: masovnih ubojstava

stotina tisuca svojih hrvatskih politickih protivnika; konfiskacija

privatnog vlasništva; povratka centralizirane autokracije ušancene u

Beogradu i pod prevlašcu Srba; kršenja temeljnih ljudskih prava i

demokratskih sloboda; protjerivanja 700.000 pripadnika njemacke

manjine; uništenja hrvatskog gospodarstva i okoliša i nametanje

monolitne državne vlasti nad medijima i naobrazbom

Hrvatski mediji i diplomacija slabi su u obrani ovoga velikoga covjeka

protiv propagandne bujice iz Beograda, srpskog lobija u Washingtonu i

njegovih placenika u najmocnijim americkim medijima. Prava tragedija je

što mnogi Hrvati, osobito oni s Mesic-Racan-Pusickine ljevice doista

vjeruju u brojne laži koje su recene o Stepincu. One su proizvod

desetljeca komunistickog socijalnog inženjeringa. I dok je Titova

Jugoslavija možda doista mrtva, oni i dalje dijele mnoge njezine težnje

i predrasude

Zanimljiviji od svih medijskih prikaza pokopa Ivana Pavla II. i izbora

kardinala Josepha Ratzingera za novog papu bili su pokušaji americkih

liberalnih medija da još jednom okrnje ugled kardinala Alojzija Stepinca.

New York Times je tako objavio clanak u kojemu stoji kako je papa Ivan

Pavao 'razjario' svoje kriticare odlukom da 1998. godina beatificira

kardinala Stepinca. U clanku se dalje tvrdi kako je Stepinac bio

«zagrebacki nadbiskup tijekom 2. svjetskog rata, u vrijeme kada je

Hrvatskom vladao nacisticki marionetski režim, a 700.000 Srba, Židova i

drugih poslano u logore smrti».

Christiane Amanpour sa CNN-a takoder je navela Stepincevu beatifikaciju

kao jedan od 'kontroverznih' poteza pape Ivana Pavla. Ona ga je ukorila

što je uzdigao na cast oltara covjeka koji je bio poglavarom hrvatske

katolicke crkve u vrijeme «kada su hrvatski fašisti bili gotovo

svrstani s katolickom crkvom i provodili strašne pogrome protiv Srba tijekom 2. svjetskog rata».

Lako bi bilo opovrgnuti ove tvrdnje kao neznanje nedoraslih

izvjestitelja da to uistinu nije bila teška pogrješka. Optužbe New York

Timesa i CNN-a protiv Stepinca tek su vrhunac djelotvorne promidžbe

jugoslavenskih vlasti i srpskih lobistickih udruga u SAD-u.

Srž ove crne legende je tvrdnja kako su Stepinac i hrvatska katolicka

crkva suradivali s fašistickim režimom Ante Pavelica. Štoviše,

Stepincevi kriticari tvrde kako je nadbiskup prešutno podupirao ili

barem gledao kroz prste zlocinima NDH, kao što su masovna ubojstva,

genocid i nasilno pokrštavanje. Srbi u Americi i njihovi politicki

saveznici Stepinca uglavnom smatraju 'svecem ubojicom'. I mada mnogi

vodeci americki mediji ne dijele takvo ekstremno stajalište, oni

zacijelo misle kako je Stepinac bio neka vrsta fašistickog suradnika.

U mitu o Stepincu kao 'nacistickom kvislingu' zapanjuje što je on

potpuno lažan. Ovim tvrdnjama, zapravo, proturjece neoborivi povijesni

dokazi izašli na svjetlo dana nakon raspada Jugoslavije. Obilje

podataka iz novootkrivenih pismohrana u Moskvi, Beogradu i Zagrebu

osobito je razorno za Titov komunisticki režim. Ovo posebno važi za

Stepinca i mnogobrojne laži koje su se širile o njemu.

Stepinac nije bio fašist pa ni autoritarni desnicar. Naprotiv, bio je

dosljedni ustavni liberal koji je podupirao Hrvatsku seljacku stranku

Vlatka Maceka. Nakon što je 1938. godine postao zagrebackim

nadbiskupom, otvoreno je izjavio kako je na izborima glasovao za Maceka.

Hrvati su slijedili Stepinca, a ne Pavelica

Stepinac nije bio ni srbofob, kao što su mu neki kasniji kriticari

predbacivali. Istina je suprotna: dobar dio svoje mladosti Stepinac je

zagovarao južnoslavensko jedinstvo. Tijekom 1. svjetskog rata cak je

dragovoljno pristupio jugoslavenskoj legiji u borbi protiv

austrougarske vojske na solunskoj bojišnici, ali se, kao i vecina

Hrvata, brzo razocarao kraljevskom Jugoslavijom. Najviše ga je mucilo

sirovo beogradsko nasilje, brojni pogromi hrvatskih seljaka, uhicenja

vodecih hrvatskih politicara, u prvom redu Stjepana Radica, kao i gospodarsko izrabljivanje.

Zapravo, ni jedno drugo ime u hrvatskoj povijesti – možda s izuzetkom

Franje Tudmana – nije tako rjecito utjelovilo politicki razvitak šire

hrvatske javnosti kao Stepinac. Kad je on postao zatocnikom

južnoslavenskog jedinstva, i ona je to bila; kad je pio iz zatrovanog

pehara Paveliceve nazovi-nezavisne države i zatim ga s gnušanjem odbio,

ucinili su to i Hrvati; kad se suprotstavio Titovoj pobjednickoj vojsci

braneci ljudska prava i nacionalno samoodredenje, plativši to skupo – i

Hrvati s bili s njim.

Stepinceva glavna grješka bila je  politicka naivnost (i u tome je on

slika i prilika te velike mane u naravi hrvatskog naroda, koja,

nažalost, traje do dana današnjeg). Ona je najjasnije iskazana u prvih

nekoliko tjedana NDH. Nakon napada nacisticke Njemacke na Jugoslaviju u

travnju 1941. godine Stepinac je – kao i mnogi drugi Hrvati – prvotno pozdravio stvaranje NDH.

Ali njegove razloge dijelili su mnogi njegovi sunarodnjaci: nisu oni

klicali fašistickoj državi nego kraju hrvatske potlacenosti u

Jugoslaviji pod srpskim gospodstvom.

On je, medutim, ubrzo shvatio kako je Paveliceva NDH potpuno drukcija

tvorevina od one koju je ocekivao i kojoj se nadao. Ustaše su gotovo od

pocetka gradile rasisticku totalitarnu državu po uzoru na Hitlerovu

Njemacku i Mussolinijevu Italiju. Štoviše, ustaše su brzo izgubile i

masovnu potporu koju su na pocetku imali kad je javnost upoznala

stvarne zasade ove navodno nove 'nezavisne' države. Hrvatska je

rašcerecena na nekoliko dijelova: veliki dio Dalmacije pripojen je

Italiji i Njemackoj, a madarska vojska držala je vlast u 'utjecajnom

podrucju' na velikim dijelovima zemlja NDH, ukljucujuci i Bosnu.

Umjesto da osigura istinsku nacionalnu nezavisnost, Pavelic je

pretvorio Hrvatsku u koloniju Berlina i Rima. Jednostavno, svoju je

zemlju iz ruku jedne strane diktature predao drugoj, samo su sada,

umjesto Srba, gazde bile Nijemci i Talijani.

Pisma Pavelicu

Sunovrat Paveliceve popularnosti medu vecinom Hrvata bio je ocit od

ljeta 1941. godine i takav je ostao do kraja rata. Njegov režim

odbacivala je vecina ljudi u Dalmaciji, a bio je vrlo neomiljen u srcu

hrvatske Slavonije, gdje je velika vecina gradana bila i dalje odana

Hrvatskoj seljackoj stranci (cije su mnoge vode dopale ustaških

zatvora). I velik mu se dio zagrebackog gradanstva i inteligencije

odupirao. Ali, manjak potpore Pavelicu osobito se ocitovao u tome što

tijekom cijele vladavine on nikad nije uspio orkestrirati onakve

masovne skupove, uobicajene kod Hitlera, Mussolinija i Franca. Hrvatska

javnost brzo je shvatila kako Pavelic nije nikakav osloboditelj nego gonic robova.

Stepincev genij i moralna velicina je u tome što je to shvatio i

pokušao nešto poduzeti. U brojnim pismima i propovijedima tijekom

cijele 1941. i 1942. godine šibao je i druge visoke režimske dužnosnike

zbog masovnih ubojstava, silovanja i državno sankcioniranih rasnih

zakona, uperenih protiv Židova, Srba i Cigana. «Nitko ne može

zanijekati da se dogadaju ta strašna djela nasilja i okrutnosti», pisao

je Stepinac Pavelicu u pismu od 20. studenog 1941. godine. «Hrvatski

narod ponosi se svojom tisucljetnom uljudbom i hrvatskom tradicijom.

Stoga ocekujemo da se na djelu pokaže, danas kad smo postigli slobodu,

više plemenitosti i covjecnosti, nego što su to iskazivali njezini

bivši vladari.» (op. prev.: navodi su prijevod s engleskog).

Kasnije je Pavelicu prokazao jasenovacki koncentracijski logor kao

«sramnu ljagu na casti NDH».

U snažnoj propovijedi u zagrebackoj katedrali u jesen 1942. godine

Stepinac je napao necovjecne kolektivisticke ideologije nacizma,

fašizma i komunizma.

«Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život i postupanje dostojno

covjeka», govorio je. «Stoga je katolicka crkva uvijek osudivala pa

osuduje i danas nepravde i nasilja koja se provode u ime klasnih,

rasnih i nacionalnih teorija».

Ali Stepinac nije samo propovijedao protiv zala svoga doba. On je i

djelovao, cesto dovodeci u opasnost i vlastiti život. Nadbiskup se

tijekom rata izravno založio za spas tisuca života – Židova, Srba i

antifašistickih Hrvata. Amiel Shomrony, koji je bio suradnikom

posljednjeg zagrebackog glavnog rabina Miroslava Freibergera,

posvjedocio je kako je Stepinac spasio bezbroj Židova pomažuci im u

bijegu do Madarske, a zatim i do utocišta u Palestini.

Jedan od najvecih branitelja Židova

Nakon što su Titovi partizani 1946. godine osudili Stepinca na osnovi

namještenih optužaba za suradnju s ustašama, Louis Braier, tadašnji

predsjednik Židovske zajednice u SAD-u, rekao je kako je nadbiskup bio

«jedan od rijetkih ljudi koji su se u Europi digli protiv nacisticke

tiranije upravo u vrijeme kad je to bilo najopasnije. Govorio je

otvoreno i neustrašivo protiv rasnih zakona. Nakon Njegove Svetosti

Pija XII. on je bio najveci branitelj Židova, progonjenih u Europi».

Krajem rata Stepinac je postao tako žestoki protivnik režima NDH da su

ga mnogi najbliži prijatelji nagovarali na bijeg u Vatikan iz straha da

ga Paveliceva tajna policija ne ubije. Sve do raspada Jugoslavije 1991.

godine komunisticke vlasti pokušavale su prikriti cinjenicu da su,

uvelike tijekom 2. svjetskog rata, Titovi partizani cesto umetali

Stepinceve govore u svoju propagandu, navlastito njegove napade na

fašizam, rasizam i Pavelicevo kršenje ljudskih prava.

Po dolasku na vlast Tito je shvatio kako je Stepinac njegov najopasniji

protivnik. Ovaj komunisticki diktator odlucio je srušiti Stepincev

ugled pokušavajuci ukloniti i glavni kamen spoticanja njegovoj

totalitarnoj vladavini: hrvatsku katolicku crkvu.

Za partizane Stepincev veliki grijeh bilo je odbijanje da slijedi

primjer hijerarhije Srpske pravoslavne crkve, koju je nova vlast vezala uza se.

Stepinac je, pak, s prijezirom odbio Titov zahtjev za odvajanjem

hrvatske katolicke crkve od Vatikana i stvaranjem vlastite 'nacionalne'

crkve s nadbiskupom na celu.

On je na kraju odbio prodati se vlasti. Njegova je velicina u tomu što

je, bolje nego itko u poratnoj Jugoslaviji, prozreo svu zlocu Titova

komunistickog carstva. Stepinac je hrabro istupao protiv svih

komunistickih zlocina: masovnih ubojstava stotina tisuca svojih hrvatskih politickih

protivnika; konfiskacija privatnog vlasništva; povratka centralizirane

autokracije ušancene u Beogradu i pod prevlašcu Srba; kršenja temeljnih

ljudskih prava i demokratskih sloboda; protjerivanja 700.000 pripadnika

njemacke manjine; uništenja hrvatskog gospodarstva i okoliša i

nametanje monolitne državne vlasti nad medijima i naobrazbom.

Shvatio je kako je Jugoslavija genocidni projekt

Milovan Ðilas, koji je tijekom cetrdesetih godina prošlog stoljeca bio

Titova desna ruka, prije nego što se razocarao grubošcu i podmuklošcu

režima, kasnije je priznao da «mi komunisti nismo htjeli nikakvu oporbu».

Stepinac je shvatio kako je Titova Jugoslavija genocidni projekt koji

je htio iskorijeniti posebni hrvatski nacionalni identitet i kulturu pa

je glavna oštrica partizanskih nasrtaja bila kolijevka hrvatske

civilizacije, katolicka crkva. Upravo stoga su komunisti odmah

pokrenuli veliku kampanju njezinog progona. Ubijene su stotine

svecenika i redovnica, a crkvena imovina je konfiscirana. Brojne crkve

pretvorene su u skladišta i komunisticke 'domove kulture'. Uvedena je obveza gradanskog braka.

Što je najvažnije, naobrazba je oduzeta crkvi i dana u državne ruke,

cime je jugoslavenskim vlastima omogucena sustavna indoktrinacija

mladeži. Škole i mediji bile su glavna sredstva kojima su beogradske

vlasti ispirale mozak hrvatskoj mladeži. Posljedica su bila naraštaji

Hrvata koji su prezreli svoj identitet, uljudbu, povijest i vjeru.

Najjace oružje ove protuhrvatske i protukatolicke strategije bilo je

prikazivanje Hrvata, koji su zagovarali nacionalnu nezavisnost, 'fašistima'

koji žele oživjeti Pavelicevu NDH. Kao dio ove strategije Titovi

komunisti morali su predstaviti katolicku crkvu kao reakcionarnu,

proustašku organizaciju, sudionicu genocida i masovnih ubojstava. A

Stepinac, kao najslavniji simbol hrvatske katolicke crkve i hrvatske

nacionalne stvari, morao je biti razapet.

Njegovo sudenje 1946. godine bilo je potpuna prijevara. Presuda «kriv

je» donesena je još prije pocetka sudenja. I sam Ðilas priznao je kako

Stepinac nije bio osuden zbog navodne kolaboracije s NDH nego zbog oporbe Titu.

«Zasigurno mu se ne bi sudilo zbog njegova ponašanja tijekom rata da se

nije nastavio opirati novom komunistickom režimu», napisao je kasnije

Ðilas.

«Iskreno govoreci, mislim, i ne samo ja, kako je Stepinac bio castan

covjek cvrste naravi kojega je nemoguce slomiti», rekao je Ðilas 1956.

godine. «On je bio doista nepravedno osuden, ali u povijesti se cesto

dogadalo da se ljude osudi zbog politicke potrebe».

Stepinca je od užasa smrtne kazne spasio samo njegov svjetski glas.

Ali, nije ga spasio od teškog sužanjstva, a kasnije i kucnog pritvora i

unutrašnjeg izgnanstva u rodnom selu Krašicu. Štoviše, ima novih dokaza

kako ga je Titova tajna policija postupno trovala.

Stepinceva vizija Hrvatske

Stvarna Stepinceva tragedija nije to što je stradao i umro za svoj

narod i vjeru. To je dužnost svih vjernih kršcana. Nije ni istina da su

hrvatski mediji i diplomacija slabi u obrani ovog velikog covjeka

protiv propagandne bujice iz Beograda, srpskog lobija u Washingtonu i

njegovih placenika u najmocnijim americkim medijima.

Ne, prava tragedija je da mnogi Hrvati, osobito oni s

Mesic-Racan-Pusickine ljevice doista vjeruju u brojne laži koje su

recene o Stepincu. One su proizvod desetljeca komunistickog socijalnog

inženjeringa. I dok je Titova Jugoslavija možda doista mrtva, oni i

dalje dijele mnoge njezine težnje i predrasude. Za ove tvrde ljevicare,

katolicka crkva, sa svojim protivljenjem pobacaju, eutanaziji,

homoseksualnim brakovima i spolnoj razuzdanosti i dalje je reakcionarna

snaga koju treba ukloniti. Oni i dalje opravdavaju brojne komunisticke

zlocine, i dalje ismijavaju hrvatsko domoljublje i postojanje zasebnog

nacionalnog identiteta, i dalje doživljavaju sebe kao 'antifašiste'

ustrajavajuci na titoistickom mitu kako u Hrvatskoj «ustaša viri iza svakog busa».

Jednom rijecju, zadržali su rasisticki stav samoporicanja i mržnje koji

su im usadili njihovi bivši komunisticki ucitelji. Oni doista misle da

biti pravi i ponosni Hrvat znaci biti neka vrsta fašista. Stoga je

njihov politicki program detudmanizacija i dekroatizacija zemlje te

uklanjanje njezinog nacionalnog znakovlja i sadržaja. Nadaju se da ce

Hrvatska ponovno uroniti u još jedan internacionalisticki projekt, zvao

se on europska socijalisticka naddržava ili obnovljena balkanska unija.

Stepincevo trajno naslijede je njegova drukcija vizija Hrvatske. On je

znao da su Bog, domovina i obitelj temeljne ustanove pravedna društva.

Vidio je zla totalitarizma i imperijalizma. Zagovarao je demokratsku i

nezavisnu Hrvatsku, ukorijenjenu u svojoj katolickoj baštini i

zasnovanu na ljudskim pravima, društvenoj pravdi i ustavnom

suverenitetu. Stepinac je bio izraz onog najboljeg u Hrvatskoj –

Hrvatskoj seljaka i duhovnika, pjesnika i vladara, junaka i kraljeva,

znanstvenika i filozofa. Njegova Hrvatska nije Hrvatska kriminalaca,

beskicmenjaka i jeftinih propagandista; nije bila ni komunisticki

crvena, ni fašisticki crna. Prije – demokratski i domoljubno kao snijeg bijela i cista.

Upravo ova njegova pobudujuca vizija, kao i dosljedna obrana covjekove

slobode, suocene s nezamislivim strahotama, cine Stepinca jednim od

divova 20. stoljeca. On je hrvatski svetac.

- Jeffrey T. Kuhner direktor je komunikacija u Ripon Societyju

(www.riponsoc.org), uglednoj analitickoj skupini ('think tanku')

americke Republikanske stranke, sa sjedištem u Washingtonu u SAD-u.

Redovni je komentator Washington Timesa. Ovaj esej je prilagodeni

izvadak njegove knjige Fatalni stisak: hrvatsko-srpski sukob u 20.

stoljecu, koja je u pripremi.

Gosp. Kuhner posebno zahvaljuje gospodi Danici Ramljak na njezinoj